PROMJENE

Kad jednom krenu promjene u zivotu tako se cesto tesko suocit s njima. Moje prve velike zivotne promjene krenule su sa deset godine ,odlukom mojih roditelje da preselimo u grad. Na pragu puberteta sok i velika promjena ,nisam to pokazivala ali sam u dubini duse patila.Falili su mi prijatelji i naravno baka,a okolina koja me docekala bila je nemilosrdna. Uvjek sam bila drugacija, drugacije se oblacila,drugacije govorila i razmisljala, a neki su to iskoristavali i dobih tri ,cetri godine, trpila sam psihicko i fizicko zlostavljanje od jednog djela vrsnjaka u razredu. Trebalo je jos nekih godinu, dvije, da sve sjedne na mjesto i zlostavljnje sam zaboravila bolje receno potisnula jer se u ono vrijeme nije o tome pricalo kao danas,a i trebalo se borit dalje kroz zivot. Pubertet je burno razdoblje u zivotu i gledano danasnjim ocima ako nemas podrsku i razumjevanje roditelja zivot ti tako lako krene u nekom sasvim krivom smjeru. Moji roditelji su jako mladi imali obitelj i sami su bili djeca da bih mogli biti roditelji u pravom smislu rjeci. Nisu mi bili neka podrska u burnom razdoblju kada su mi najvise trebali,zamjerala sam im to godinama, no danas im vise ne zamjeram, danas gledam na zivot drugim ocima,danas kad sam i sama roditelj, sve vise spoznjem promjene koje su svakodnevne i neminovne.Promjene nas uce da smo ovjdje privremeno bile one velike ili male, cesto nam je to tako tesko shvatit, mislimo da cemo ovdje biti zauvjek i ustvari cesto uopce ne razmisljamo da smo ovdje tek na djelu svoga put i da nasa dusa vjecna. Svaku promjenu treba prihvatiti i uvjek nam je ona stepenica za daljni rast ma kako nam se ona cinila ruznom ili ljepom.