Svitanje

Mracna je i teska noc,a godine nas nemilosrdno stiscu i pritisak je jak...opet sam u nutrini mrtva,bol je ne izdrziva i krvarim iz svake pore,no ranjena dusa se neda ,ne predaje a,ja prelazim rukom preko svojih rana i guram si srce na mjesto.

Ponekad jos u svitanje jutra tvoje ruke na sebi osjecam..

Bjegom na drugo mjesto pokusavam zaboraviti,pokusavam krenuti,ali opet mi netko ne dozvoljava bacajuci prasinu u lice i gurajuci me opet na koljena. Pitam se gdje li je kraj i kolko stvarno mogu izdrzati?....Svitanja me vuku,njima se jos nadam.Rana jutra i usputni osmjesi me vuku..i onda odjednom cujem...cujem..srce kako kuca i ono me vuce.

Radas li zoro i dalje njegove poljupce?..mirises li i dalje cvjece njegovim mirisom.?.sve je jos blizu ,a tako je daleko. Ranjena i pregazna cujem da..opet cujem srce kako kuca na nepreglednim poljima dok se rada svitanje.